U magnetnom polju

Posted May 11, 2008 by
Categories: Stihovi

O, kakva je to igra

davno zaboravljena

uspavana u secanjima

igra pogledima…

Gledas me,pa se onda krijes

spustis pogled al ne zadugo

upleten u mrezu

od osmeha i trazenja ocima

skreces pogled u drugom smeru,

okreces glavu, ali ti ne uspeva

tvoj  pogled sve cesce ka meni zaluta

Dok te krisom posmatram

misleci da ne primecujem

upijas pogledom moje pokrete

pratis me…

a ja  se pretvaram da ih ne vidim.

Igraju ci se tako  skrivaca

nama se oci iznenada dodirnu

i ti ne znas da li da se osmehnes

ili ne….

Zbunjeni dodirom spustamo glavu

i cekamo neki novi trenutak…

A tu izmedju nas u magnetnom polju

zagor i smeh, dim u vazduhu

a mi nespretni i neodlucni…

ko deca da smo

opet skrivamo poglede

i igra ne prestaje…



 

Majske tresnje

Posted May 10, 2008 by
Categories: Moj zivot, Price i pricice

Tags: ,

                                                                                                                                                     

 

Crvene kao krv i one belicasto-roza.

 

U nasem vocnjaku stajala su dva stabla godinama i bila utociste jedne male druzine, koja je majske dane provodila na njima.

Naravno da su bili vicni veranju, a najspretniji od svih nas bio je moj brat. Za njega nije bilo dovoljno visokog stabla.Taj bi svojim malim, spretnim, majmunskim rukama osvajao svako drvo.Verao se sa lakocom panda medvedica. Morala je nasa mama mnogo toga da izdrzi.

Niko od njih nije poznavao strah od visine, osim mene.

Ja sam bila najslabija karika u lancu i zato bi bila dobro ismejana, a tek kasnije kad bi to i na velikom odmoru u skoli obelodanili, ti mali, majmuni sramoti nikad kraja.Crveneli su mi se obrazi danima, zbog zadirkivanja i zacikivanja.

No, ja nisam mogla protiv sebe.Sta je tu je.

 

Kako se prolece zahukta i krenu topli dani a na vrhu tresnje bogate zelenom krosnjom zarude prve tresnje, tako krenu i moje slatke muke.

Tamo dokle sam ja dosezala nije bilo zrelih tresanja.Obicno je to bilo na prvim, debelim i sigurnim granama u debeloj hladovini. Tu bi ja zauzela sedeci polozaj, osigurala se od pada i cekala milostinju sa vrha. A oni bi prvo napunili svoje stomake, pa ako sta ostane bacili i meni.

Zatrpavala me je kisa sveze ispljuvanih koscica, a i cvrgica od njih na glavi nije manjkalo.

Sedela bih tako na nekoj debeloj grani, durila se i napucenih usana ih mrzela, onako detinjasto i zaistinski.

O kako je bilo tesko iskukati i izmoliti po koju tresnjicu. A oni su tako smackali i u u slast coktali, sve meni u inat.

 

No, vreme leci sve. Ostavlja za sobom samo miris majskih tresanja, detinjstva i lepih uspomena.

Krosnja starih tresanja je bila tako impozantna, bogata krupnim zelenim listovima i visoko izraslim granama. Skrivala nas je i spasavala mnogo puta, dok bi baka trazeci nas obijala noge, a mi se kikotali i smejurili….

Visoko izrasle grane dosezale su o mojim ocima do neba. Velike i nedostizne svakog maja predstavljale su novi izazov. I svaki put novo obecanje da cu i ja jednog dana otici na vrh i nekom dole baciti te najsladje tresnje .

 

Na njima i ispod njih smo se smejali, druzili, zadirkivali, kovali planove i odrastali. Poveravali se jedni drugima, otkrivali prve simpatije i udisali prve majske zrake… Urezivali po koje srce u koricu starog stabla i po neko slovo onako krisom da niko ne primeti.

 

Kada sam se posle dugo godina provedenih putujuci po svetu, vratila u svoje dvoriste u vocnjaku ih vise nije bilo. Ostala su samo dva stara ispucala stabla i nekoliko suvih grana na njima.

 

Pitala sam sta je bilo sa tresnjama?

Baka je samo nemocno slegla ramenima i prosaputala:

“Vreme, dete… vreme.”

 

Zaista koliko je vremena proslo?

I na trenutak mi se ucinilo kao da cujem tu graju i glasove tako dragih ljudi,

Sasa, Peka, Dragana, Slavica, Dragan, Sladja, Miroslav, Goran, Slavko….samo su to neki od njih, nezaboravnih i neustrasivih….junaka mojih proleca..

 

Tresanja u mom dvoristu vise nema, i ona dva napukla stabla su nestala, pojelo ih je vreme. Nikad nisam uspela da osvojim njihov vrh.

 

Svakog maja pozurim na pijacu u potragu za prvim majskim tresnjama ne bi li nasla miris i ukus onih, samo mojih….

 

 

 

 

Ako pozelis

Posted May 5, 2008 by
Categories: Stihovi

Tags:

 

 

Znam ti zelis da budes jak,

ti ne pokazujes svoja osecanja,

ti ne razmisljas,

ti se ne secas,

ti samo dises,

a, zivis li ti

tako bih volela da znam?

 

To nisi ti, to je samo tvoja senka

tamna iza tvojih ledja

pratite i ne odustaje,

dok si ti

odustao od svega sto vredi

 

Predao si se stihiji, potonuo u ravnodusnost

i cekas da te neko spasi

slamka spasa je bacena bila

a ti si zakasnio opet da je uhvatis

 

I cutis, opet cutis

produzavas agoniju

i mislis da sve nereceno ce proci

i zavaravas sebe i lazes druge

 

Zato, ako nekad pozelis

da ipak nesto kazes

ispruzi ruke

dodirni pepeo

i baci ga u vetar,

zar u njemu je davno

bez plamena…

 

Zato bez straha, izgovori reci

dodirni me glasom

ruke neka ostanu tamo daleko

sive od pepela

kao krila na vetru…

 

Ako nekad pozelis da tvoju cutnju

obojis recima i melodijom proleca

ti,

ti se samo javi….

 

 

 

Paparazi u camcu….

Posted May 2, 2008 by
Categories: Price iz zivota

Tags: ,

Juce smo naravno imali slobodno, uz to prelepo vreme i vode u nedogled.  Jezero poprimi od suncevih zraka tako lepu boju , pa se plavi i u njemu se odslikavaju okolna brdasca i bujne krosnje sa keja…

Naravno da je juce gde god bi covek krenuo bila neverovatna guzva….I ne samo zbog Jamesa Bonda, koji malo, malo pa skoci sa nekog dela krova, nase operne zgrade, nego ih je bilo na hiljade u frakovima i leptir masnama…pa su aparati pravili divnu muziku sve u ritmu, skljoc-skljoc….

Statisti su takodje bili obuceni u crno bele kombinacije, pa ti sad cik pogodi koji je od njih glavni heroj…

Mi smo se lepo odlucili da sednemo na bicikle i u velikom luku zaobidjemo tu gongulu… Uspeli smo delimicno… Jer sad morate da zamislite jezero koje je u centru izmedju tri drzave, pa su sa svih strana nadolazile kolone auta i biciklista…

Voznja biciklom, opusta i pravo je uzivanje pratiti stazu pored jezera i kroz sumice, a pored puta male kamene uvale i na jednoj bez ljudi smo napravili pauzu.

Po povratku kuci odlucimo se za voznju motornim camcem , jelte’ da malo razgledamo grad sa vodene strane i da se promuvamo oko ogromne bine na kojoj se snima…..

Covek koji nam je iznajmio camac, odmah nam je jasno stavio do znanja da ne prilazimo, eno tamo onim obelezenim delovima i da policija sve to obezbedjuje… Odklimamo glavama svi kompletno, kao razumeli smo, ma ne pada nam napamet, a i slikanje je zabranjeno…..  O.K…..

Nije mi oduzeo fotoaparat, a i ja nisma  htela to da zloupotrebim, lepo sam se pridrzavala pravila….  Sve dok se moja hrabrija polovina ne docepa volana u camcu i krenu u osvajanje jezerskih povrsina i dubina….

Vetar opasno poce da mi mrsi kosu, talasi sve veci i vidim ja vrag je odneo salu, priblizavamo se mi jahtici, onako iz daljine, nazire se kao nista veliko. No, kako smo se sve vise priblizavali tako sam ja sve jasnije videla slovo “P” na prvom mestu reci koja je glasila…   POLICIJA…..

E, sad vise nisam mogla da cutim, pocnem da vicem, da sta ne vozi levo jos ima vremena i jel on to naglo ocoraveo da ne vidi da je to policijska jahta!!!!   U camcu u kome smo se nalazili bili su i prijatelji i klinci sa nama i nastade frka……e, vec se crvenila lampica na Jahti,a pocese da se pojavljuju i policajci sve u pancirima…  lelee, meni je dosta bilo policije kod nas kuci i demonstracija i svega sto uz to ide, zar da me apse sad pod stare dane ovde zbog nekog tamo Bonda??

Krenuli mi na levo, ali “malo morgen”, vec je skuter dolazio u nasem pravcu, sa lepo uocljivim oznakama….

Stadosmo!!! Sta smo drugo mogli??

Posle dirljivog pretresa i jako ljubaznog ispitivanja, pustise nas da se vratimo u  luku i privezemo camac….

A bas je sve lepo pocelo i dobro je da i ja ne pokazah svoju hrabrost pa ne uslikah nekoliko kadrova, jer kuda bi nas odvele tek dve hrabre glave, a i sve ostale sa nama…..

A na keju, hiljade ljudi bulji u nas i gleda nas ko najvece zlocince……a mi se svi smeskamo….mislim do kuce smo se smeskali, a posle….u cetiri oka…neeee, to  sada nije za javnost….

Eto, posle ovoga idem samo na oficijelne termine i slikanje sa James Bondom….

 

To se meni samo malo prividja…

Posted April 19, 2008 by
Categories: Price i pricice

Utrcim u apoteku u zurbi da samo zgrabim neke vakcine, dolaze krpelji…..iiiiiiiiiii….u apoteku takodje ugiba frajer, visok, plave kose, plavih ociju; a kako mu dzins stoji ( hot)o tome necu i brate faca je cool, sto bi klinci rekli…

Ma ne mozes pogled da odvojis od pojave i ko da oko njega kruze neki atomcici….  i cujem boli ga grlo…

Mladi apotekar krene sa predlozima….( a mogla bih  i ja da mu priskocim u pomoc imam pedijatrsijsku diplomu) moje desno uho slusa, al ne mogu da ga gledam jer ova moja navalila da ispunim neke formulare i mislim se daj zeno, sad da pisem pa nemam cetvore oci. Dva mi trebaju za ovog pored mene….

Ja dugo zivim u ovome gradu, hodam otvorenih ociju ali ovako nesto jos nisam videla…. A bas sam htela da ga pitam jel’ to on odavde?  A znate na koga je licio, ma pljunuti on. Josh Lucas. Sad cu da vam postavim video pa onda recite da mi nisu bile potrebne cetvore oci…

Postavila sam vam video iz mog omiljenog filma( sweet home alabama) i frajer iz price je izgledao bas kao ON - Jake( Josh Lucas)

Happy End

* Pitala me drugarica, sta sam juce radila i gde sam bila…..
pa da joj odgovorim: samo u apoteci….

 

 

 

 

Necu da se probudim, ne zelim roza svet…

Posted April 17, 2008 by
Categories: Moj zivot

Tags:

Otvorila sam oci jutros nesto ranije nego obicno…. Tek je svanulo, valjda…..ne cujem petlove, ne zive oni i ne kukuricu u gradu…

 

Teski kapci ko da su od olova. Pokusavam da provirim kroz roletne i dok zmirkam vidim napolju sve roza…. Roza…? Kako roza? Ne volim roza boju, zasto onda vidim sve roza?

 

Dodirnem rukama oci, da nisam mozda spavala sa naocarima za sunce?

Nista…ma verovatno su ovo prvi znaci ludila….  izjurim iz kreveta podignem sve roletne i rasirim sirom oci….ne bi li sve sto je roza nestalo, sada i to odmah….

Pozurim po kafu mozda ce mi ona pomoci, uzmem jarko crvenu solju i zapretim roza boji.

 

Otpijam toplu kaficu i mislim ovo stvarno nema smisla, zasto je neko sve ofarbao u roza… i to samo za jednu noc…pa do juce bese sve tako zivopisno, lepo, kao na slikarskom platnu, kompozicija boja, melodija sa slike sto dusu opija …

A jutros….

Kuca preko puta , trava, drvece, krovovi…komsijski pas, nekoliko macaka…su u roza boji.

 

I jos kad mi kazu dok ljutito frkcem,stavi roza naocare, da ti bude lepse i lakse dok oko sebe posmatras svet,  ja otkacim i vristim… Hocu da vrisnem i sad, a glasa ni odkud.

Znaci vidim roza i nemam glas. Nikakav glas.

A nema glasova ni oko mene. Tisina. Vidim samo paru , tek primetnu iz moje solje kafe i jedino je ona jos crvena.

 

 

Kakva misterija, zasto bas roza, zasto kad je ne volim. Mogla sam bar sve da vidim u zelenoj ili crnoj boji…. Neeee, kao da mi neko govori, crna je simbol zalosti, smrti…. kako simbol tuznih stvari, pa ja cesto nosim crno, ali ne zalim nikoga…  da, taj  neko ima pravo, mozda pomalo, onako nesvesno, nesigurno….ok. pomiricu se sa tim, ali neka nestane ova roza….

 

Nestani  molim te. A ti koji imas moc i snagu, hajde oboj ovaj moj svet nekom drugom bojom. Pozuri, promeni, uzmi novu paletu, promesaj, pokusaj….

 

Dobro jutro!

Trgnu me iz sna poznati glas.

 

Skiljim kroz trepavice, jer ako je i on roza , onda sam sigurno luda…

Imala sam srece, nije bio ofarban roza bojom, ali vam ne mogu sa sigurnoscu reci, da li sam time bila zadovoljna…

 

Cekala me je kafa u mojoj crvenoj solji po drugi put ovog jutra…

 

Prica o Franku

Posted April 15, 2008 by
Categories: Price iz zivota

Doselili smo se u ovu ulicu pre nekoliko godina. Pronasli smo prelepo zemljiste i sagradili kucu…

Ulica nije preterano siroka i pruza se u polukrug,podseca na ulice iz mog rodnog grada.  Kuce su sagradjene davnih godina, prelepe arhitekture,lomljenih krovova, sa puno romanticnih prozora, terasa, prelepa dvorista…..videla sam dosta slicnih kuca u Pancevu.
Zivimo tu,sa komsijama italijanima, nemcima, austrijancima… Srecemo se svakog jutra dok uzaurbano jurimo na posao,pozdravljamo se veselo i delimo jedni drugima jutarnje osmehe….Oko osam sati je kod nas kao u kosnjici, u toj nasoj maloj ulici…

Prvi koji nam je pre cetiri godine prisao, upoznao se sa nama, ponudio soljom kafe, bio je Franko. Dok su ostali sa paznjom pratili izgradnju nase kuce i sapucuci pricali o nama , kao nekim valjda vanzemaljcima. Stranci, sa cudnim prezimenom prave kucu tu u njihovoj ulici. Vecina njih su starosedeoci, zive vise od cetrdeset godina, poznaju se generacijama. I sada dolaze neki mladi ljudi, i jos stranci.

Mi smo ih sve ljubazno pozdravljali i odlazili nasim putem. Oni su sa nepoverenjem otpozdravljali i merkali nase korake….za nama…

Franko nije imao straha, ni predrasuda, mozda zato sto je delom bio italijan, sto je malo vise komunikativniji od ostalih i sto je sa svojim novim komsijama mogao da razgovara i na italijanskom. Radovali smo se svakom susretu sa Frankom, jer smo sve vise vremena provodili u nasoj ulici…. I konacno poceli da zivimo u njoj…
Franko nas je upoznao sa svojom suprugom Irenom, veselom crvenokosom zenicom, srednjih godina, sa predivnim osmehom. Meni je vazno da vidim taj osmeh, iskren, pun topline, on odmah ugreje moju dusu.

Franko nije bio bas tipican italijan. Visok , vitak crne kose, tek prosarane kojom sedom i naravno uredne brade. Njegove crne oci su imale toliko topline. Svirao je gitaru i cesto nas uveseljavao. Proslog leta je vise puta svirao sve sto bih pozelela. Znao je i nekoliko nasih pesama… i uvek je imao vremena, da zastane poprica sa nama, procaska, pruzi ruku…

Sedeli smo na stepenicama ispred njihove kuce, sa ostalim komsijama koje smo primili u nase srce, a i oni nakon izvesnog vremena nas…

Ta druzenja su postala nasi letnji rituali. Ona su mi pomogla da ponovo pronadjem sebe i ovo moje drugo ja , koje sada na nemackom sanja…

Pratili smo kretanja aviona, koji bas tu iznad nasih glava imaju svoje zacrtane puteve, gledali zvezde, ucila ih da izgovaraju neke reci na srpskom, pevali, smejali se do kasno u noc. Prolaznici su cesto zastajali da nam kazu kako imamo divnu ulicu kako smo veseli i razdragani i da nam zavide na tome. Govorili su kako je u nasoj ulici neka posebna topla atmosfera, da se oseca mediteran na tim stepenicama i u vazduhu.

Zalivali smo cvetne baste. Takmicili se ko ce imati lepse cvece. Pricao mi je o zivotu u ulici, o tom nepoverenju i cudjenju kad se neko novi doseli, i razumevanju….

Pre nekoliko dana samo ispratili Franka na njegovo poslednje putovanje. Otisao je tiho, bez buke. Njegovo srce puno razumevanja za druge je stalo.

Bili smo svi zajedno u crkvi, sve komsije, sjedinjene u tuzi i zalosti…. Crkveni obred je bio pun topline i muzike, one muzike koju je Franko najvise voleo…

Polozila sam prelepu belu kalu na njegov sarg, pruzila ruku i pozrdravila ga poslednji put…

Jos uvek je tiho u nasoj ulici, iz postovanja prema Ireni koja ce i dalje ziveti sa nama, ali znam da ce kad dodje leto prva pozvati sve nas na te  stepenice i zapevati, jer njen Franko bi tako zeleo. Njegova muzika mora ziveti kroz nase glasove i nasa secanja na njega..

Greska

Posted April 9, 2008 by
Categories: Stihovi

 

Cinilo se nikad vise.

Vreme je proslo

istopilo se, nestalo,

a onda odjednom

bez reci,

bez dogovora

ponovo ti

 

 

Nebo se razotkrilo

obrisi nekih lica

kao senke na zidovima

noseni vetrom

prolaze,

putuju

a ja stojim tu…

 

Svi se oko mene vrte

ne osecam tlo

ja lebdim

i cekam odgovor

Zaboravila sam reci

stavila sam osmeh

izvukla te iz srca

nepripremljena

onako na brzinu

i gledam te u oci…

 

a cinilo se nikad vise…

 

 

 

 

Nedostaje mi nasa ljubav mila…

Posted April 6, 2008 by
Categories: Muzika

Balaseviceva pesma - obrada sa yutuba….

Na jastuku… Bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik…
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna…

Nedostaje mi naša ljubav, mila… Bez nje se život kruni uzalud…
Nedostaješ mi ti, kakva si bila… Nedostajem mi ja… Onako lud…
Ja znam da vreme ne voli heroje… I da je svaki hram ukaljalo…
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo…

Kad potražim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje…
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje…
Al uspevam da jos jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim…
Šta su reči… Kremen što se izliže kad tad…

Nedostaje mi naša ljubav, mila… A bez nje ovaj kurjak menja ćud…
Nedostaješ mi ti, kakva si bila… Nedostajem i ja… Onako lud…
Ja znam da vreme svemu menja boje… I da je silan sjaj pomračilo…
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo…

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin…
I tad sam svoj… Jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični Harlekin…
Ponekad još… Suza razmaže tintu… I ko domina padne zid u lavirintu…
Tako prosto… Ponekad još stignemo do nas…

Nedostaje mi naša ljubav, mila… Bez nje uz moje vene puže stud…
Nedostaješ mi ti, kakva si bila… Nedostajem mi ja… Onako lud…
Ja znam da vreme uvek uzme svoje… I ne znam što bi nas poštedelo?
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo…

Djordje Balasevic

P.S
za one koji ne mogu da gledaju video dopisala sam reci pesme…

James Bond….II deo

Posted April 1, 2008 by
Categories: Price i pricice

fastresourcecacipne0.jpg

 Pisala sam vam vec, da u maju u nas grad na jezeru stize James Bond i da ce tu nekoliko dana snimati  novi film. Na ovoj bini na slici se izvodi opera na vodi, ove godine je to Tosca.

E na njoj ce James 007, juriiti neke lose momke i videcemo sta jos kad bude bio  film gotov.(kucnite na sliku da je vidite u vecem formatu)

No, danas citam da je proveo nekoliko dana odmora u Davosu,  nedaleko od mene u jednom  poznatom svajcarskom skijalistu, pa ce eto skoknuti  do Bregenza da upozna grad i ljude gde ce snimati.

Danas od 14h deli autograme, a onda ce jedna od najlepsih devojaka otici sa njim u Aston Matrtinu na ludu voznju po gradu….

Cini mi se da je Daniel Craig ostao “normalan” uprkos svojim uspesima i nadam se da ce se to i danas potvrditi i to uzivo…

Ocaran je nasim gradom, a ne znam ko ne bi bio, jer grad je stvarno prelep.  Put kojim ce doci vodi pored samog jezera a u daljini alpski venci, kao ram od slike uokviruju prelepe predele. Nadam se da nece doci helijem i da ce uzivti u jednoj voznji autom…

Na slici se vidi kako izgleda predvecerje, gledano sa obala grada… Miris romantike…

Obalom se sepure prelepe palme, a sustanje njihovih listova pravi preidvnu muziku dobro ukomponovanu sa udarcima talasa…

Porodica labudova koja se svakog proleca i leta ponosno pokazuje kao gospodar plaze, uzivace u pogledima turista i po kojim zalogajem iz decijih rucica…

Naravno da se danas necu gurati za autogram i krestati zajedno sa klincima, mada kojoj zeni ne bi prijala jedna voznja u aston martinu i  Danielom Craigom za volanom….  ;-)

nastavice se….