Sarahstory

Sklopi oci na tren

novembar 12, 2009 · 19 komentara

Secam se da je tog jutra bilo hladno. Mraz je ostavio debele tragove na staklima automobila. Jutro je bilo tiho. Svi smo nekako izvodili mehanicke pokrete i kretali se u poznatim samo nama pravcima. Mnogi od nas su zurili na posao ali niko to nije pokazivao.

Nisam ocekivala nista od novog dana. Bila sam zaokupljena svakodnevnim razmisljanjima i malim brigama oko raznoraznih obaveza i termina koji su se nekako nagomilali, a ja nisam zelela da pozurim, da potrcim… nisam dala vremenu da me “ stisne“ i zelela sam da se ova mirnoca i tisina iz mrazom okupanog jutru nastave.

Iznenada kao doneta carobnim stapom pocela je da pada kisa. Nije marila sto smo mi „mali“ ljudi zeleli da mirnim korakom pod raznobojnim kisobarnima stignemo na nasa odredista. Osetila sam da moje cipele polako propustaju vodu i da moji nozni prsti pocinju da se grce i povlace, ali bezuspesno. Nisu imali puno prostora za igru.

Konacno sam bila u toploj sobi i dan je mogao da se nastavi. Sa soljom toplog caja prelistala sam jutarnju postu, pregledala najnovije vesti i tako zaronjena i zadubljena u misli nisam cula tvoje korake.

Ne ocekujem nikada nista. Naucila sam to hodajuci sa vremenom.

Jer mnoga ocekivanja, previse dobro izreziranih filmova i zanimljivo napisanih romana nisu iz ovog naseg sveta. To se jednom shvati i nauci za sva vremena.

Ne cujem vise kisu. Ne vidim maglu.

Prsti su opet bili opruzeni celom duzinom. Carape suve.Samo je caj sa malo cimeta i ruma mirisao na zimu.

Ne znam da li se ti secas tog jutra, ili se meni samo ucinilo, da bilo je jako hladno.

P.S

„Guten Morgen, wie geht es dir?“

→ 19 komentaraKategorije: Price iz zivota · Secanja

Za tango je potrebno dvoje

novembar 3, 2009 · 27 komentara

Ako imam nesto da kazem, onda to i uradim, ako nemam, cutim. Ne dozvoljavam da moje srce bude unisteno, mrznjom, besom i osecajem nemoci. Druga stvar je to sto ja ne znam da izaberem pravi momenat, ne uvek, ali vrlo cesto. Pogresne reci u pogresnom momentu iskopaju samo jos veci jaz . Uhvatiti pravi momenat sa pravim recima osigurava jedan opusten i miran zivot. E kad bi mi to polazilo cesce za rukom? Odavno sam izgubila tu bitku sa harmonijom. Za nju je potrebno dvoje bez obzira u kakvoj oni vezi bili. Mislim da su mnogi od nas izgubili spremnost za negovanje takvog stanja. Niko nas ne moze toliko ne voleti kao mi sami sebe, jer uzivamo da se „samozderemo“ i dajemo tako sansu  i drugima da nam u tome pomognu.

Draga moja, pricala sam ti pre izvesnog vremena, kako savovi popustaju, kako su konci u fazi truljenja i da sada pazim na kvalitet i tehniku sivenja. Samo crveni konac,rekla sam, jer on ima dvostruko dejstvo. Znam da si se smejala i ja sam pisuci o tugi koja je curela kroz njih i pretila da napravi pravu poplavu i porusi neke brizno gradjene brane.

Ti si povisila glas i rekla: „Neka, hajde neka se to dogodi! Ako tako mora, ako tako mislis, samo napred imas moju podrsku!“

Ti znas kada treba povisti glas! A ja znam to da cenim.

Jutro je svanulo sa puno sunca. Ne znam da li si ti imala neke veze sa tim?No, sve je bilo mnogo jasnije.

Harmonija. Da, mislim na onu u nama. Kada ostanemo sami sa sobom. Onda kada  nam se cini da smo porazeni, a nismo…kad je trazimo i pronalazimo.  Moramo  joj ponekad podviknuti i pripretiti crvenim koncem. Znam da ces me razumeti.

Negde sam procitala: „naucite vas jezik da kaze: ne znam“… i to jos u odgovarajucem trenutku.

→ 27 komentaraKategorije: Price iz zivota

Magija je u nama

oktobar 23, 2009 · 30 komentara

Da li uvek  u razgovoru odaberete prave reci?

Promenite vase reci, a sa njima i vas zivot. Reci su blago koje svako od nas nosi u sebi. Potrazite one prave i to je vec izrecena sreca.

„Zdravo…kako si?… pa, jako lose, prehladjena sam,ovaj oktobar…hm. uvek sam u ove vreme slaba i iscrpljena…,skoro svake godine… deprimira me ovo vreme….i ovi bolovi u grlu, tesko ih se resim…. pa finansijkska kriza, … sve je skupo… vec me i dolazak nove godine i bozica plasi…. a ti, zvucis lose…da…da…ja sam se juce takodje nervirala zbog tih stvari……..o Boze, hoce li ovo sve potrajati…. ok. …do sledeceg puta…cao….“

Sta je u ovom monologu/dijalogu lose? Zapravo dve osobe su pokusale da se ispricaju i olaksaju sebi. Da olaksaju „dusu“, da bi ponovo mogle da polete.

A nakon ovog monotonog dijaloga, osecaju se jos gore.

Nije problem u sadrzaju razgovora, vec u tome na koji nacin je on upakovan. Jer ne moramo samo pozitivno da mislimo vec mozemo pozitivno i da pricamo. Potrebne reci nosimo u sebi, to blago se nalazi u arhivu i ceka da fonetski pobedi ovakva nasa stanja.

Prave reci su magija. I izgovorena sreca.

Moramo biti strpljivi. Promena u izrazavanju trazi strpljenje i vreme, to je jedan radni proces, jer se na kraju dobije  novi govor  tj. nacin izrazavanja.

„….Zdravo…kako sam…pa dobro, nisam bas najzdravija… momentalno se ne osecam zaista jakom…htela sam zapravo kupiti dve knjige…zasto covek oko 30. ima vise od datuma nego od novca…  Hvala ti na tvojoj pomoci… Cao…“

Srecno!   :)


→ 30 komentaraKategorije: Price i pricice

U dzepu njenog kaputa

oktobar 14, 2009 · 31 komentara

„Lepota jedne zene se ogleda u njenim pokretima, drzanju tela i njenoj svesnosti kakav utisak ostavlja na ljude oko sebe… Ti si svesna, mojih reci…“

Bila je jedna od prvih poruka.

Dok je nju negde u dubini duse nesto grebalo i teralo na pomisao da je to mozda samo recenica iz nekog filma. Prvo sto joj je palo na pamet bio je „miris zene“ sa Al Pacinom, secate se tog filma.

Ah, ti mirisi. Ah, ti muskarci.

Nemir je prolazio njenim telom. Sputavao njene misli.

Da li postoji jos ovakva komunikacija? Ima li jos ovakvih muskaraca koji su sposobni da iznesu svoje zapazanje, a da ono nije neumesno i vulgarno.

Probudio je iznenada. Uhvatio nespremnu i ma koliko da je verovao da ona zna, ona to nije znala.

Ucili su je da je ljubav centralni pokretac i snaga svakog zivota, jos od malih nogu.

Kao dete verovala je da ako cini dobro, da ce joj se dobro i vratiti i da ce je ljudi zato voleti. Cinila je sve da im se dopadne. Na tom putu odrastanja, negde na kratko zaboravila je sebe.

Nakon mnogih bolnih iskustava, naucila je da bude zahvalna zivotu za svaki njegov i takav momenat. Trudila se da tek posle izvesnog vremena sagleda sve te momente i iz njih izvuce nesto pozitivno za dalji zivotni put.

Prisao joj je blizu, tako da je mogla da oseti njegove otkucaje srca. Bilo je nesto u tom pogledu sto je uznemiravalo.

„Lana, sta cemo nas dvoje ?“

Znala je vec odgovor.

Drzala ga je u saci u dzepu jesenjeg kaputa. Borila se sa stegnutom sakom i pobedila je taj stisak ali samo na kratko. Ruka je ostala u toplom dzepu.

Nije mogla ! Bila je sigurna da nije pravi momenat za to. Iako je znala da nije iskren, da bezi po ko zna koji put iz sadasnjosti, da je izgubljen, ne na jednom nego na vise puteva i da ce ta igra kad tad izaci na videlo, ali da ona nece biti deo nje. Znala je i da zna biti pazljiv, susretljiv, brizan, nezan i na neki njemu svojstven nacin smesan.

Lakse joj je bilo povrediti sebe nego njega.

Ukrala je jos malo vremena i cekala da hrabrost pokuca na njena vrata.

Pisao je i dalje. Znala je kada su to bile reci iz srca, njegove misli, a kada prosledjene sa neke internet stranice. Gledala je kako gubi na svim poljima. Kako tim sitnim recima umanjuje svoju lepotu i velicinu. Cinilo joj se neverovatno da jedan tako pametan i mudar covek moze da se zaigra. Da previse odluta, bez oznaka na putu i bez straha. Valjda je bio previse siguran u sebe.

Jaka kosava nosila je tek pozutelo jesenje lisce i hladila njene vrele obraze. Suskalo je sve pod njenim nogama, dok je koracala ka staroj, drvenoj, planinskoj kucici.

Umotana u debeli zeleni sal, zastala je kraj kapije.

Otvorila svoju cvrsto stegnutu saku i oduvala odgovor u vetar.

→ 31 komentaraKategorije: Price i pricice · Secanja

Nemoj „sreco“, nemoj danas…

oktobar 8, 2009 · 36 komentara

Svanuo je cetvrtak!  Mozda sam ovo trebala napisati u ponedeljak, no nema veze bolje ikad nego nikad.

Vreme oblacno, ali toplo.

Danas nema nerviranja. Odlucila sam cvrsto da me danas ne moze niko iznervirati, namagarciti ili lukavo pokusati iza ledja nesto  da „smesti“. Necu dozvoliti  da ljudska glupost pokvari moj dan.

Do dvanaest sam na poslu, posle toga nisam vise dostupna. Juce sam mislila da bi trebalo otpustiti jednu drsku radnicu, ali sam se uzdrzala i dala joj jos jednu sansu. Videcemo.

A veceras je rukomet. Pokusavamo opet na internacionalnoj sceni. Igramo protiv italijanskog kluba. Naravno posle utakmice je italijansko vece. A ja sam slaba na „talijane“.

I nadam se da niko nece ni pokusati da mi stane na zulj, jer  sam sebi obecala „danas je lep dan“ i tacka.

Lepo mi je  breskvica predlozila jos u ponedeljak da se bacim na smeh i vesele postove.

Drzite mi palceve.  :)


* „nemoj sreco, nemoj danas“- Riblja corba

→ 36 komentaraKategorije: Price i pricice

Tebi

oktobar 3, 2009 · 34 komentara

Sve mi se neda.

Osim smejati se sa tobom. Osim gledati u tebe. Mogla bih satima, danima, nedeljama. Mogla bih …

Smejes se. Ona linija oko tvojih usana. Poljubila bih tvoje usne. Jos samo jednom.

I imacu te u svojim ocima.

Dan i celu noc…

I jos nesto …

Sanjam cesto nas grad. Nas.

Samo, falis mi ti onako nasmejan, pun humora, spreman za izlazak…

I falim ja.

Kako cekam da trola stigne do moje stanice. Dok jos na kapiji cujem tvoje korake…

Falimo nas dvoje.

A ako bi to vratilo nas, ja sam spremna da se opet vratim. Jer cujem koliko si tamo sretan i osecam da sam te ponovo pronasla.

Radujem se da cujem kako su oni, svi oni nasi stari prijatelji. Mi pripadamo tom gradu. A ako moj  san ne bude odsanjan, onda hajde obecaj mi da cemo cesce odlaziti i hodati nasim ulicama.

Bilo je tesko skinuti oklop.

Nije lako otvoriti vrata posle svih oziljaka. Znam.  Ja sve znam. Danas sam bila sretna zbog tebe. I ponosna. Da, jako ponosna na tvoju odluku i tvoje gospodstvo.


→ 34 komentaraKategorije: Moj zivot · Price iz zivota

Kad zamirise na cimet…

septembar 27, 2009 · 30 komentara

Iznenada i bez najave pitala sam te:

„Da li volis cimet?“

„Otkud ti sad to, obozavam ga ?!“

Ah, ti mirisi…

Carobni mirisi i nasa cula igraju se u lavirintu nasih osecanja. Traze izlaz.

Miris koze.

Miris ljubavi.

Miris kose posle pranja…

Jabuke, Vanila, Cokolada sa malo ruma…

Potreban je samo jedan lagani udisaj.

Cudne hemijske cestice i kristali koji lebde oko nas pronadju u delicu sekunde nase nozdrve i kroz njih krivudavi uzani put i tako stignu do centra. Zakucaju na vrata i posalju nam signal.

Ovoga puta bila je intuicija. Pitanja su postavljana preko zice ili vec nekih drugih magnetnih polja nevidljivih za nase oci, ali jako opipljivih za dusu, prste koji neumorno novu inspiraciju traze kao i zvukove. Hormon srece koji zaspe onda nasa cula i mi tako lebdimo noseni tom snagom, jos uvek cudne energije i osmehujemo se, osmehujemo.

Stajalo je u tvom opisu da moras da volis cimet. Zasto je to tako, ne pitaj me.? To je nesto sto se prepozna.

Sta se jos zna?

Pa na primer, da neverujem u „babske price“.

Mozes da se smejes, znam da i to volis.

Znala sam da je nemoguce da ga ne volis.

Zasto?

Cekam da mi kazes.

I sta sada?

Gde god da zamirise na cimet, znacu da si tu.

Znas i kad se to sve pomesa sa mirisom jabuka i toplom pitom, tek izvadjenom iz rerne, posutom prah secerom, kao kad rani mraz okupa travu i pospe belilom uspavane listove jeseni, ostaje nam samo da se predamo nasim culima.

Osmehujemo se.

Necujno radujemo.

Hvatamo momente. Uhodimo osmehe koji iznenada zatiraju na nasim obrazima. I cuvamo tajnu, jer nema mesta izdaji.

Dok nam kroz misli prolaze slike, mi se dodirujemo i osecamo.

Nema ih puno.

Nekoliko snova.

Nekoliko stranica ispisanih reci.

Sasvim dovojno.

Sitnice cine nas zivot, zanimljivijim i lepsim.

Ta kratka, ali snazna energija koja proizadje iz njih je dovoljna, za dan, za bar jos jedan dan.

Vreme i zivot idu u krug. Nema pauze.

Mada bi ja ponekad zelela da imam  moc i da poneku sliku zaustavim ili kao na filmu „zaledim“ i rasclanim na sekunde, a ako ne moze, zadovoljicu se i stotinkama.

Dorucak u najlepsoj basti u gradu, je jedna od njih. Nas dvoje. Sami. Posle jako puno radnih i iscrpljujucih dana.

Jutro sa malo magle. Ali koga briga za nju.

I dok sam udisala miris cimeta, zamisljala rasclanjene minute sa filmskog platna, terala sam sebe da glasno kazem „sve je isto kao pre“…

A u medjuvremenu…

Vreme je okrenulo nekoliko krugova vise. Par starih fasada je spremno za restauraciju. Muzejske arkade skrivaju neke nove klince u rano jutro…

Ose neumorno traze jos jednu kap marmelade na  nasem stolu. Mirise topla cokolada i budi me iz sna.

Prolaznici zastaju. Slikaju se. Pokazuju prstom prema staroj galeriji i drvenim lutkama koje sede na prozorskim oknima, pogledom uprtim ka jezeru.

Sklonila sam pramen sa lica i oslobodila osmeh.

Moja kosa ponovo mirise na cimet.

→ 30 komentaraKategorije: Price iz zivota · Secanja

Divno, predivno…

septembar 25, 2009 · 26 komentara

Pre dva dana snimljen je spot za ovu pesmu.
Jutros slusam, gledam i uzivam u filmskom umecu…. u recima pesme u glumcima… jednostavno PREDIVNO !

BRAVO Sergej!!

Znam da nije lako zivjeti sa tim
znam, al’ipak svaki novi dan na nas me podsjeti
da je moglo biti sve bolje i drugacije, al’ te nema
da je moglo biti sve kao nekad, kao prije
kad su te ruke grlile
Znaj da nije lako da te prebolim
sad trazim razlog da te sto puta vise povrijedim
da na dusi osjetis ovaj nemir, ovu bol sto se sprema
kad na kozi ostane jedan trag i sjecanje
da nas vise nema

→ 26 komentaraKategorije: Uncategorized

Sta ja sve mogu?

septembar 15, 2009 · 44 komentara

Utorak je obecavao da ce biti samo jos jedan dan u nedelji.

Svanulo je. Hladan vazduh nas je pri samom izlasku iz kuce naterao da se vratimo i uzmemo toplije jakne.

Nije bilo uobicajenih jutarnjih pozdrava u ulici, ali ni to nije bilo posebno cudno, jer je tek drugi dan skolske godine. Treba nam malo vremena za uhodavanje.

Dok sam se vozila, cula sam i radosnu vest, da je Federer nocas izgubio i bila sretna zbog mladog argentinca.

Pravo iz skole odjurila sam kod frizera i nakon sat vremena srecna i pomalo zaljubljena u samu sebe otisla na posao. Odradila najhitnije stvari i izasla na termin. Usput sam popila sa drugaricom kafu. Vec je bilo priajtno suncano. Sedele smo u centru grada i uzivale u velikim soljama kapucina.

Pricale, smejale se, veselo ogovarale nase politicare koji su delili brosure i jabuke, jer u nedelju su izbori…pa da nas malkice podmite…

Obavila sam jos dosta posla. Dovezla decu iz skole.

Izvadila iz frizidera pripremljene lazanje, po receptu naseg najboljeg kuvara. Napravila ih kasno sinoc da bi bile sto ukusnije.

Sve je“ islo kao po loju“…

Taman sam htela da porcelansku cetvrtastu posudu ubacim u rernu. Ispala mi je iz ruku i smesa se prosula po podu pomesana sa komadima porcelana. Tako je puklo da su klinci vec bili kraj mene i samo konstatovali:

„Mama to su samo lazanje, ne nerviraj se“ i dodali mi papir za ciscenje.

Lazanja je bilo svuda po podu, a najvise ispod frizidera koji ne moze da se pomeri, a moja ruka ne stane ispod njega. Ocistila sam nekako sav taj „svinjac“, da bi na kraju moj sin uzviknuo: „Mama odkud ovoliko krvi na podu?“

Dve velike posekotine su krasile moje prste. Nisam ni osetila, a ni znala da porcelan tako ljutito reze.

Srecom pa se snalazim sa ranama („profesionalna deformacija“), mozda su bile i za sivenje, ipak sam ih zalepila i previla. Nadam se dobrom ishodu.

Rucak je bio na podu. Klinci razocarani.

Odlucili smo se za rucak kod najboljeg italijana i krenuli. Jakna, tasna i „tres“ vratima, a kljucevi, gde su mi kljucevi?

E, tako lepo, stajali smo ispred garaze i ispred zakljucane kuce sa sve kljucevima u njoj.

Uh, sela sam na klupu i nisam mogla da verujem!

Cula sam klince kako telefoniraju i objasnjavaju ocu sta se sve dogodilo.

„Aha, onda dolazis za 15 minuta“.

Sreca nasa pa nije bio van grada. Inace bi smo jos uvek sedeli ispred kuce.

Prsti me  bole, ali sutra je novi dan, bice vec puno bolje!

Ne pitajte me sta smo jeli i kako sam sve improvizovala, bilo je vec proslo jedan, a u tri me je cekao novi poslovni termin.

Uopste nisam histerisala, ni psovala, ma ton nisam povisila. Pojma nemam zasto?

→ 44 komentaraKategorije: Price iz zivota

Istina, zar ne?

septembar 13, 2009 · 33 komentara

„Ko zeli da nesto ucini, on ce naci resenje, ko ne zeli nacice opravdanje“

Pikaso

*zelim vam lepu i uspesnu narednu nedelju.

→ 33 komentaraKategorije: Uncategorized