isto toliko puta se budila sa ruzama pored kreveta,
i isto toliko puta sa suzama…
Haljina boje sampanjca joj je odlicno stajala. Tik iznad kolena isticala je njene vitke noge. Stajala je do tada, tek nekoliko puta u cipelama sa visokom petom. Nervozno se pridrzavala za gelender od stepenica koje su je vodile u jedan novi zivot. Hodala je sa puno napora i trudila se da izgleda prirodno i opusteno. Bila je sve, samo ne opustena.
Izvirivala je ispod svojih nestasnih, braon kovrdza i trazila pogledom poznata lica. Cekala je tetku, koja je trebala svakog trenutka da stigne. Lola je bila uznemirena i nije zelela da ovaj dan zapocne bez jedine osobe koja joj je znacila. I bila je u stanju sve sto je planirala za taj dan da otkaze, ako ona ne stigne na vreme.
U medjuvremenu, tutnuli su joj veliki beli buket svezeg cveca u narucje. Stotine nepoznatih lica sa osmesima su je posmatrali. Lola se usiljeno smejala, a zelela je samo da se sve to sto pre zavrsi. Iako je hiljadu znakova govorilo da ne treba ni da bude tu, ona je ipak stajala i sa nestrpljenjem gledala okolo. Najzad je ugledala tetku kako joj trci u susret. Tetka je plakala. Lola je pokusavala da zadrzi suze. Drzala je svoje mlado srce, cvrsto sa obe ruke, kao i buket koji je pretio da joj ispadne iz ruku.
Konacno je sve proslo. Krenula je u novi svet. Bez saznanja sta je u njemu ceka. Bez ikakvog vidljivog kompasa. Jedini kompas koji je do tada pratila, bilo je njeno srce. I nije bilo puta, i nije bilo prepreke koju ona nije mogla da savlada. Ni naoruzani vojnici na putu, ni kolone automobila sa naoruzanim pobunjenicima, ni mrak, ni eksplozije bombi, ni tama jednog grada koji je bez svetala izgledao avetinjski prazno, ni tisina, ni muk, nista nije moglo zaustaviti njen kompas. Imala je snagu za dvoje. Provlacila se izmedju barikada. Pratila je muzika kljuceva koji su lupali o serpe u kucama bez svetla. Na nekim prozorima plamtele su svece, kao znakovi raspoznavanja. Prolazila je pored zapaljenih automobila. Gorele su vatre oko njenih nogu.
Hrabro je gledala ljude na barikadama i govorila „ja mogu!“ Nije pokazivala strah, ni kada je u avetinjsko praznoj zgradi ostala sama. Ona i lift koji je besciljno lutao od prvog do osmog sprata. Nije nikada saznala ko je bio u liftu. Jednom je upitala da li neko zna? Nije tada dobila odgovor, a kasnije nije vise zelela ni da pita. Nije posustala ni kada je na svom celu osetila laserski nisan. Nije i nece!
Dolazi do mosta. Ovo nije prvi put da se susrece sa rekom, koja je odvaja od slobode. Prividne slobode. Kao i pre i ovoga puta joj je most spasao zivot. Uspela je u poslednjem trenutku da ga predje. Iza njega su ostali tenkovi i vatra. Nikada vise nije presla taj most. Nikada! Nosi ga u srcu, u slikama koje slika, u recima koje ispisuje. Reka je bila tiha i necujna kao Lola. Napustila je grad, napustila jedan zivot i uplaseno otrcala gonjena povicima jezika koji nije razumela, daleko u drugi svet.
Dvadesetprvi put i dvadesetjedna ruza cekali su je i tog jutra. Dvadesetdruga ruza nikada nije stigla.
Tekst: Slavica Rankovic Francesevic
Sara, zaista lepo pises :OK:. Covek se prosto „utopi“ u redovima tvojih prica.
Hvala tatjanamb
Krasna priča. Uživanje je čitati Tvoje postove.
hvala agro. 😀
Lola uvek ostavlja bez teksta..
zelena
to je Lola, hvala
vala bas
Hvala vam, razumemo se …
Natürlich verstehen wir,
Ich denke, wir nicht in Deutsch zu schreiben
Nein, nein, natürlich nicht … 😉
ko zna, sta sam ja, htela da kazem, ali znam da vi razumete pricu 😯
😆
srce poput igle na kompasu pokazuje samo jednu stranu sveta -našu, a u ovom slučaju Lolinu..
Shunjalica
ceka samo na jos jednu zvezdu padalicu …
o tome čitamo u nastavku priče… 🙂
Samo da je uhvati i eto price …. 😆 😉
Sigurna sam da je kao princeza u toj haljini boje šampanjca. I da će na drugoj strani tog mosta pronaći svoju bajku.
Breskvice
videcemo 😀 prica nije zavrsena, ona ide dalje …
Super prica 🙂 sta reci nego pure talenat 🙂
Hvala Maki,
Podrška je uvek dobrodošla posebno u ovim danima 🙂
Dvadesetdruga ruža nije stigla jer Lola više nevoli RUŽE
ne voli crvene ruze … i ne voli drugo slogo po abecedi …
Divno si ovo napisala 😆 Divno!!
Hvala Ivana, znaci ima nade 😉
Sve sam razumela do 22-ge ruže. 😦 Ispadoh li „glupa u društvu“? 😦
ma ova 22. ruza to je onako teatralno 🙂 nema vise kruga i nema vise ruza, 22. nece dobiti na polon…
Lepa priča o Loli 🙂
Hvala stevo 😀
Jesi li ti razmišljala da objaviš knjigu sa kratkim pričama? Mislim da bi trebala ozbiljno da razmotriš tu mogućnost! Ovo je super.
IM
Hvala i drago mi je da ti se prica dopala… volela bih jednom da skupim price i napravim „jednu“ pricu koja bi ujedinila sve ove kratke 😀
Puno znaci podrska … hvala
mostove, rijeke, glasove nosimo u sjećanjima koja ponekad zapeku.
Nenadano se pojave i liftovi, znakovi, lupanje šerpi, kompasi.
Ma kako teško bilo ono što prođemo na neki nas način oplemeni. Učini boljima il jačima, ne znam.
Kad bolje razmislim… učini nas opreznijim.
samo ono što u sebi nosimo bilo da je duboko potisnuto u nama ili pliva na površini, ono što je urezano i čime popunjavamo slagalice naših života ostaje vječno.
Ruže cvjetaju i u drugim vrtovima, tamo preko mosta. Taj vrt možda nije ljepši, ali je svjetliji i cvijeće u njemu se grana.
ne znam šta si mi uradila sada
ali se i meni u sjećanje vratiše mostovi.
Evo tvog komentara, zalutao bona u onu korpu …
Citala sam i jeza me je ponovo hvatala,kao nekada…
Bas tako…
Prica je napisana kao oprostaj sa jednim vremenom, sa jednim delicem tog vremena… a most je Lola pronasla iznenada u jednom oku, samo prica nije jos zavrsena To oko i ne zna da je njen most… 😀
slagalica ne bi bila slozena da nema svih delica na okupu…
radujem se da si ugrabila vremena da svratis:D
e dobro je da si ga izvadila iz korpe 🙂
bona
tek sam doputovala sa odmora i pokušavam da se uklopim u moj turbo ritam 🙂
čekam nastavak nestrpljivo 🙂
Hajde sada u svakodnevicu, nece biti lako posle odmora 😀
nastavak bice, cekam da se most dobro precrta 😉
šta je bilo sa mojom komentarom- ne znam
O Dolly odoh da vidim da ni je u korpi, ali ga nisam videla, bas mi je zao 🙂
Stići će kada joj otpadne trnje 😉
Da, Branko pocinje novi krug bez trnja… 😉
eeee, oduševljena sam fotkicom iz zaglavlja.. mnoooogooooo doooobraaaa! 🙂
vidis kakv je to divan momenat pun emocija uhvacen, da, da ima tu necega :))))
i meni se jako dopadaaaaaaa i to kome kucam po telefonu …. 😉 :)))))