Ona

Da li je sama ? Da li joj se u oku nešto vidi? O Bože, zašto su joj obrazi tako rumeni? Zašto hoda tako zanosno i zašto joj osmeh sa usana ne silazi? Da li je sretna? Kako živi?
Ili se samo možda pravi da joj je sve normalno? Ima li nekog ko je stvarno voli?

Kako samo, sigurno hoda ulicama grada kao da su njene? Nema mesta sumnji?
Ona i kad oseti strah, prekrije ga osmehom, prodje lagano rukom kroz kosu, kao da je baš tada u nekoj sekvenci filma koji se snima. Oni, koji je ne poznaju i ne slute.

-Pazi kako hodas – kao da joj neko sapuce.
Ispravlja jos jednom ramena i nastavlja svoj zanosni korak. Srce drhti. Čežnja lupa.

Vreme, ono kao da nosi nepoverenje sa sobom. Nije važno sa koje strane ulice ona stoji. Dani prolaze a za njima ostaje trag mirisa na lipu i med… I sve se može podeliti na pola osim tuge.

Duša bi njena sada da vrisne, ti si želja iza koje više želja nema, a da zato niko ne zna… Kažu da je zivot slagalica. Rubikova kocka koja se ipak da složiti.
Miriše opet lipa…
Ona nije prividjenje. Ona je stvarna i realna.
Ona je putnik!

Tekst: Slavica Rankovic Francesevic

Advertisements